Pišite mi: kontakt@daniellakordic.com
Identitet žrtve

Segment žrtve, koji svi mi nosimo u sebi, može biti koristan aspekt naše osobnosti, budući da se s pomoću njega povezujemo s drugim ljudskim bićima i suosjećamo s njima u određenim životnim situacijama. Primjerice, daruje li nam život iznimno neugodno iznenađenje, možemo si dopustiti na trenutak bezbrižno uploviti u privremenu ulogu žrtve i voljenom prijatelju, supruzi, djedu ili susjedi otvoriti svoje stisnuto srce kako bismo se oslobodili zagušene energije koju nam je životna situacija bacila pred noge. Ako je spoznala sebe kao svijest, druga će strana u složenoj priči u kojoj smo se trenutačno našli, prepoznati cjelinu svoje duše, pa će nas s razumijevanjem i ljubavlju saslušati i zajedničkim snagama krenut ćemo u rješavanje problema.
Međutim, što se događa kad identitet žrtve u potpunosti zavlada čovjekovom osobnošću? Kad čovjek nesvjesno hrani svoju unutarnju žrtvu ne sluteći da, zapravo, njeguje skrivenu zvijer u sebi koja mu svakodnevno šalje nevidljive otrovne strelice? Budući da su vrhovi tananih strelica umočeni u bezbojni otrov bez mirisa, čovjek-žrtva ne može razumjeti bol koju osjeća pri svakom njezinu zabadanju. On je uvjeren kako je njegova bol uvjetovana životnim zakonom, a protiv zakona besmisleno se boriti. Stoga žrtva i ne pomišlja upustiti se u pustolovinu odgonetavanja odakle dolaze svi ti napadači koji je svakodnevno ugrožavaju i ne dopuštaju joj dublje uvide u sebe – uvide koji bi joj rado ukazali da ondje negdje iznad svijesti žrtve postoji njezino istinsko Ja koje bi voljelo izaći na svjetlo dana.
Žrtva očajnički teži biti prihvaćena iako u suštini ne prihvaća samu sebe. Neizmjerno se boji ulaziti u bilo kakve konfliktne situacije pa stoga dopušta drugima da preuzmu kontrolu nad njezinim životom, a bude li izigrana ili prevarena, pada u teške depresije upirući prstom u te iste ljude kojima je dragovoljno prepustila vodstvo i moć nad vlastitim životom.

Tajna djetinjstva

Čovjek-žrtva vuče svoje “žrtvene korijene” iz djetinjstva tijekom kojeg su roditelji ili skrbnici svojoj maloj “žrtvici u razvoju” sustavno oduzimali životnu energiju, ne dopuštajući joj slobodno izražavanje i doživljavanje vlastitih emocija. U velikoj većini slučajeva upravo je majka ta bolna točka koja svojom ulogom žrtve ne može percipirati emocionalne potrebe djeteta jer je zaokupljena jadikovanjem i žaljenjem sebe. Majčina zaštitnička pozicija moći i kontrole može se promatraču izvana činiti nevinom jer majka obavlja dužnosti u smislu brige za svoje dijete, a to što neprestance kuka i plače kako joj dijete predstavlja opterećenje i onemogućuje joj da se posveti sebi i svojim potrebama, samo je neobvezatna činjenica u očima usputnog promatrača.
Majčina nevina igra u biti je zapravo opasna i pogubna. Majka-žrtva stvorila je svom djetetu nemilosrdnu zamku u kojoj dijete upijajući njezino nisko samopoštovanje postaje preplavljeno osjećajem krivnje. Ono je stavljeno u položaj majčine žrtve–spasioca – na leđa mu je natovarena golema odgovornost. Budući da u toj osjetljivoj dobi dijete ne zna apsorbirati emocije, ono će ih zakopati duboko u sebi što ga u kasnijim životnim razdobljima može voditi prema samouništenju i samokažnjavanju.
Mentalitet žrtve ukorijenjen u obiteljskom stablu djeteta razvija psihu malog bića u nemoćno gunđalo koji s vremenom postaje uvjeren da je nesposoban uhvatiti se ukoštac s velikim i nepravednim svijetom. Žrtva nikome ne želi priznati tajnu svog odrastanja jer to bi za nju bilo izuzetno ponižavajuće. Ona voli upućivati svoje sugovornike na njoj važnu činjenicu u koju ona želi silno povjerovati – a to je kako je njezino djetinjstvo bilo idilično i bajkovito. Misleći da ako bude uvjeravala samu sebe u svoju idealiziranu sliku djetinjstva, ona će se s vremenom preobraziti u istinu. Jer, ne daj Bože, da o njoj netko pomisli nešto loše! Pa ona je dobrica koja nikada nikoga nije povrijedila. Ona je ta nesretnica koju su tijekom života iskorištavali i omalovažavali. Prebacivanjem krivnje na druge, ona se zapravo rješava odgovornosti da pogleda u svoju nutrinu gdje leži korijen njezine emocionalne nestabilnosti. Nesvjesna igra dobrice ipak tjelesno iscrpljuje žrtvu koja često pobolijeva od raznih kroničnih bolesti. Budući da se mentalna slika žrtve preko vibrirajuće energije vrlo jasno manifestira u tijelu, žrtva je nerijetko, čest posjetitelj najrazličitijih liječničkih ordinacija.

Izlazak iz kaveza

Žrtva može izaći iz svog zarobljenog identiteta samo ako prizna samoj sebi da ima problem u obliku psihičkog poremećaja. To je prvi i najvažniji korak prema zdravijem pogledu na svijet. Ovakvo važno priznanje dat će potporu nakupljenoj ljutnji da polako počne izlaziti na površinu. Emocije ljutnje i krivnje koje su dugo bile potisnute i neprihvaćene u vrtlogu samosažaljenja, branile su žrtvi pristup radosti i zahvalnosti, odnosno istinskom susretu s emocijama koje imaju pozitivne učinke.
Osvješćivanjem svog destruktivnog obrasca, žrtva će se, naime, naći pred velikim životnim zadatkom. Morat će početi čistiti nezdrave odnose oko sebe, što znači da će biti prisiljena ući u neizbježne konfliktne razgovore – a to će za žrtvu predstavljati veliki izazov.
Hrabrost, snaga volje i želja za drukčijom životnom perspektivom bit će važni čimbenici u procesu žrtvine spoznaje sebe. Nova gledišta na svijet i ljude uvesti će žrtvu u zrelije uvide njezine životne uloge. Shvatit će da se njezina uloga ne sastoji od služenja drugima kako bi opravdala svoju vrijednost i poštovanje, nego u otkrivanju svoje izvorne moći kojom će probuditi skrivene mogućnosti i potencijale.
Uspije li svoje osiromašene emocije poput krivnje i ljutnje preobraziti u osjećaj svrhe, žrtva će procvjetati u svom novom ruhu bezuvjetne ljubavi i dubokog suosjećanja prema ljudskim bićima.
Njezino novo ruho proizaći će iz razumijevanja vlastite patnje gdje će žrtva napokon preuzeti odgovornost za svoj život i postati slobodna!