Pišite mi: kontakt@daniellakordic.com
Smrt – noćni vihor straha

Fenomen smrti rasprostranjeni je vihor zapadnog svijeta koji vrlo često ogoljuje skrivene emocije, izbacujući u smrtonosnom kovitlacu strahove, izmiljele iz našeg tajnog podsvjesnog skladišta.
Strah da će zauvijek nestati u oluji života, ne dopušta čovjeku da bolje upozna samu oluju i nauči ukrotiti razornu snagu orkanskih vjetrova. Je li oluja zaista neukrotiva i smrtonosna? Iz kojega smjera pušu najrazorniji tsunami, koji stvaraju pijavice čija vrtnja iza sebe ostavlja pustoš? Je li pustoš kraj ili raščišćavanje životne pozornice, neka vrsta katarzičnoga novog početka?

Ne propitkujući buru života, čovjek stvara neprijatelja. Boji se smrti budući da ne zna i ne želi znati ništa o značenju koje se nalazi na tamnoj strani ove noćne ptice. Lakše mu je stvoriti zlokobnog demona protiv kojeg se može boriti i na taj način izbjeći suočavanje sa svojom nemoći. Nemoći da će se jednog dana njegovo fizičko tijelo ugasiti, dok će se on bespomoćno morati odvojiti od svega što je stjecao tijekom svog boravka u fizičkoj dimenziji. Morat će se predati u ruke najvećeg neprijatelja života, tajanstvenog, nedohvatljivog, ali sveprisutnoga Tanatosa.

Mnogi ljudi koji se boje smrti pohranili su u sebi osjećaje napuštenosti. Možda su doživjeli smrt voljene osobe u djetinjstvu ili su im se roditelji rastali ili su bili emotivno deprivirani. Unutarnja napuštenost često se manifestira strahovima. Strah od smrti jedan je od najčešćih izvanjskih pokazatelja unutarnjeg nevoljenog i izgubljenog djeteta. A kad još k tomu, a imajući na umu ranjivost unutarnjega djeteta, dodamo i civilizaciju u kojoj se smrt promatra kao negativna i razorna pojava, jasno je da ono neće imati ni snage ni znanja prihvatiti smrt kao dio života. Naprotiv, teško će prihvatiti nešto što doživljava s toliko neželjenih osjećaja. A imat će i mnogo razumnih odgovora i razloga za svoja uvjerenja. Pa nije li logično da smrt razara? Smrt nam oduzima one koje volimo! Smrt nanosi bol! Smrt je suprotnost životu!
Očito je da je sve navedeno više nego logično. Logično je sve dok ne upoznamo oluju života! Dok se ne suočimo sa svim onim izazovima koje oluja donosi. Sve do tog trenutka logika postoji. No jednom kad se upustimo u pustolovinu u kojoj smo odlučili istražiti što se krije s druge strane straha od smrti, uočit ćemo da je logika samo neznanje na temelju kojega smo donosili odluke jer smo se bojali upoznati nepoznato. Logika je bila izgovor za neupoznavanje puta na kojem smo pod svaku cijenu htjeli izbjeći oluju, zaobići neosviještenu bol. Ne znajući da u njezinim crnim tragovima leže smjernice naše cjelovitosti, bijegom od neznanja odgađamo važan dio ljudskog evolucijskog razvoja.
Upravo zbog tog (ne)utemeljenog straha od smrti, mnogi se ljudi boje promjena. A promjene ne možemo izbjeći, koliko god se trudili. Možemo ih ignorirati, praviti se da one ne postoje, ali ih ne možemo zaobići na putu koji sa sobom neminovno nosi i nepredvidljive oluje. Promjene su životni procesi koji nam se događaju svakoga dana. Ako nismo otvoreni za njih, zaglavit ćemo u stanju uma u kojem patnji nesvjesno dajemo inicijativu. Stvaramo protivnika kojeg pod svaku cijenu želimo nadmudriti. A da bismo nadmudrili patnju, često ulazimo u razne ovisnosti u kojima ponavljamo ustaljene obrasce ponašanja, i opet iznova se odupirući promjenama. A ako se odupiremo promjenama, odupiremo se smrti. Ako se odupiremo smrti, odupiremo se životu.

No prihvatimo li promjene kao dio svojega puta, uvidjet ćemo da svaki dan svjedočimo procesima umiranja i ponovnog rađanja. Promjena uvjerenja, odnosno emocija koje smo podignuli na površinu da bismo ih analizirali i rastvorili, donosi sa sobom smrt. Jedan dio nas morao je umrijeti kako bi se rodio novi. Potisnuta emocija rastvorila se u novi oblik energije. Otvorila nam je pogled u svijet koji se ponovno rodio nakon što smo izašli iz nesvjesnog obrasca. Taj novi svijet pokazat će nam drukčije perspektive u kojima će se rađati neki novi potencijali. Novi će potencijali donijeti sa sobom i nove oblika stvaranja i shvaćanja. Iz pepela potrošenih ideja, poput mitskoga feniksa, oblikovat će se cijeli spektar novih mogućnosti shvaćanja univerzuma.
Smrt je stalni pratitelj ljudskoga života. Jednom kad razvijemo svijest u kojoj ćemo promatrati i prihvatiti svoj evolucijski rast u kojem se uvijek iznova mijenjamo u vremenu i prostoru, uvidjet ćemo da bezvremena svijest ne umire. Umire samo tijelo. Fizička smrt nije ništa drugo nego promjena ljudske dimenzije. Kada uđemo u svoju bezvremensku stopu, promatrat ćemo svoje fizičko tijelo u raznim fazama života. Vidjet ćemo da ono u vremenu i prostoru gubi elastičnost, funkciju, ljepotu i privlačnost…
Naš tjelesni mehanizam, ma koliko ga god njegovali tijekom života, mora jednom popustiti. Kad se svjesno predamo njegovu kraju, mirno ćemo se predati prirodnom ciklusu života. Sa zadovoljstvom ćemo izvršiti svoju životnu misiju. Otvaranjem prema smrti, istodobno se otvaramo prema odgovoru na životnu zagonetku:
Što će biti dalje?
Otvaramo se, ali bez straha. Jer nešto će biti budući da nam se vizija duše pojavila u svom najčišćem obliku. Odgovor će nam doći kad budemo za njega spremni. Najvažnije je da se bez straha predajemo prospektu smrti.
Predali smo se životu koji nas čeka nakon smrti. Duša je besmrtna, dakle ciklus života, u nama nespoznatljivu obliku, nastavlja se.
Pitanja kako i gdje u ovome trenutku nisu relevantna. Važno je ovaj trenutak koji živimo sad i ovdje ispuniti doživljajima i ljudima koje volimo i s kojima se dobro osjećamo. Da rastvorimo zaglavljene emocije kako bismo imali bolji uvid u svjesno prepoznavanje životnih događaja. Da otključamo ljubav u sebi koja će nas voditi prema ispunjenju naše svrhe.
I tada se spokojno, kad za to dođe vrijeme, možemo posvetiti putu u drugu dimenziju.

Ne trebamo se bojati smrti nakon života. Kada umrlome dijelu sebe damo pravi i puni smisao, smrt će nam tada doći kao prirodna pojava koju prihvaćamo s dubokim razumijevanjem.

I za kraj – smrt nije kraj. Sjeme koje smo svjesno posijali u sadašnjem životu, urodit će bogatim plodom mira, razumijevanja i prihvaćanja svega onoga što nam se činilo dalekim, stranim, hladnim i od čega smo se skrivali znatan dio svoga materijalnog života.
I zato neću ovaj blog završiti riječima: ”Zbogom, tamni vihore“, nego ću uskliknuti:
“Dobar ti dan, vječna pratiljo, zvjezdane noći! Uvijek si dobrodošla jer odnosiš stare završetke i donosiš nove početke.”