Pišite mi: kontakt@daniellakordic.com
Susret u govoru tišine: Eckhart Tolle

”Pripremajući se za odlazak s ovog, kako mi se činilo, neprijateljskog planeta, otišla sam do police s knjigama, koja je, među ostalim, brižno i vjerno čuvala tajnu oružja koje mi je trebalo pomoći da odem na drugi svijet.
Pokušavajući dohvatiti omču za vješanje, nespretno sam zahvatila jednu od knjiga s police koja se uz tresak rasula pred mojim nogama. Uzela sam je kako bih je vratila na policu, kad je iz nje poletio papirić. A na njemu je na engleskom jeziku velikim slovima pisalo:
YOU DON’T WANT TO DYE.
YOU JUST WANT THE PAIN TO GO AWAY.
Pomno sam osmotrila knjigu: bila je to japanska kuharica.
Kako je taj čudan papirić mogao ispasti iz japanske kuharice? I tko ga je stavio onamo?
Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja slegnula sam ramenima dok mi je grudi stezao osjećaj neizmjerne boli praćene gušenjem. Nastavila sam dalje kako bih učinila ono što sam zamislila – oduzeti si život. Ali nakon što sam vratila knjigu na policu i bacila papirić u koš za smeće, nisam mogla dohvatiti konopac. Moja ruka bila je kao paralizirana. Imala sam osjećaj da me neka sila odvlači s mjesta na kojem sam stajala i vuče prema vratima mračne prostorije. Nisam osjećala nikakvo olakšanje nego neizmjernu ljutnju.
Zar mi ni odlazak nije dopušten? Zar sam se rodila samo kako bih patila?
Bol i teška depresija s kojima sam dugi niz godina morala živjeti i dalje će harati mojim životom, sve dok me svom snagom ne uguše u mraku.
Zar moram čekati njihov trenutak? Nemam li barem neku slobodu izbora ne bih li preduhitrila zlokobne demone?”
Ovako počinje moje duhovno putovanje koje sam opisala u svojoj knjizi Kozmički vatromet. Na samom početku traganja za značenjem prvog, meni tada nerazumljivog, bljeska buđenja, knjige iz područja duhovnosti bile su mi jedna od utjeha u kojima sam katkad, barem na trenutak, uspjela unijeti kakvu-takvu ravnotežu u svoju uznemirenu psihu.
Pročitala sam mnogo knjiga. Neke od njih su zadovoljile moju glad u traganju za smislom, dok su me druge čak uspjele naljutiti: kako se samo takve knjige imaju pravo nazivati duhovnima?
Razočarana svijetom oko sebe koji sam u ono vrijeme vidjela kao sliku laži, manipulacije, bolesti, gnjeva i svega “nepravednoga”, od duhovnih knjiga i njihovih učitelja, činilo mi se, moglo se i trebalo očekivati da budu uzor autentičnosti, dobrote, blagosti, suosjećanja, jednom riječju – svetinje. Međutim, tada još nisam imala svijest u kojem nisu postojala očekivanja. Ja sam uporno i neumorno očekivala. I uvijek se iznova razočaravala kad neki duhovni učitelji nisu zadovoljili moju sliku ljudske dobrote u božanskoj svjetlosti. I ne samo duhovni učitelji: razočarali su me svi oni čija se osobnost nije uklapala u moju predodžbu pravednog svijeta.
Tek znatno kasnije u dubljim sferama vlastitog duhovnog traganja mogla sam oprostiti sebi ljutnju koju sam osjećala prema “nepravednim” prodavačima magle koji su se nekako uvijek uspijevali naći na mom životnom putu. A našli su se s razlogom jer najveći prodavač magle nalazio se nigdje drugdje doli u mojoj sjeni. Bila je to laž u kojoj sam godinama živjela. Lagala sam samu sebe. Pretvarala se da je moja obitelj uzor ravnoteže i zajedništva. Da me moja majka voli.
Pa, morala me voljeti – uvjeravao me logični um. -Ona je majka, a sve majke vole svoju djecu.
Međutim, osvijestivši priču u kojoj, ne samo da me majka nije voljela, nego mi je godinama uspijevala prodavati maglu, mogla sam ostaviti i druge prodavače magle na miru. Nisam se više ljutila na njih. Nisam očekivala od njih da se mijenjaju. Budući da ih nisam mogla preoblikovati u osobe kakve sam željela da budu, prihvatila sam ih. No moje prihvaćanje nije značilo dobrovoljnu dozvolu da i dalje upravljaju mojim mislima i osjećajima. Ne. Moje prihvaćanje značilo je otpuštanje. Pustila sam ih neka prodaju ono što žele odnosno ono što im pričinjava zadovoljstvo i krenula nekim svojim putem. Putem otpuštanja toksičnih tvorevina i entiteta koji su se nakupili u mojoj nutrini kao rezultat nemanifestiranih želja u vrtlogu životnih očekivanja.
No iako sam pustila neosviještenu sredinu od sebe, nisam je odmah otpustila. Za otpuštanje je bilo potrebno malo više rada i truda. Trebala sam preuzeti potpunu odgovornost za svoj život kako bih se izvukla iz niskih razina misaono-emocionalnih obrazaca. Odgovornost. Bez isprika. Bez laganja. Bez uljepšavanja priče koja je vijugala strmom liticom.
U tadašnjem životnom kaosu jedan je učitelj privukao moju pozornost. Miran ali odlučan, tih ali s glasnom porukom, skroman ali snažan u svojoj duhovnoj veličini. Njegove dvije knjige, Moć sadašnjeg trenutka i Novu zemlju, pročitala sam s velikom pozornošću. Eckhart Tolle. Prvi redovi njegova prvijenca rezonirali su s mojim tadašnjim životnim okolnostima, odnosno skladno su se uklopili u moju ulogu tragača koji je putovao tamnom noći duše. I Eckhart nije mogao živjeti u nepravdi pomahnitala svijeta! Mogla sam se doslovce prebaciti u Eckhartovu fizičku dimenziju i osjetiti bol kojoj se pokušavao suprotstaviti. Čitajući njegove retke o patnji – koju da bismo transcendirali, trebamo najprije prihvatiti – imala sam osjećaj da sve ono što on opisuje u svojim knjigama, ja prolazim vlastitim iskustvima.
”Ne mogu više živjeti sa sobom. To bijaše misao koja mi je neprestano odzvanjala u glavi. Iznenada sam postao svjestan kako je to čudna misao. Jesam li jedno ili dva bića? Ne mogu li više živjeti sa sobom, zasigurno smo dva bića; ja i drugo ja s kojim ono prvo ne može živjeti. Možda je, pomislio sam, samo jedno od to dva stvarno.”
Sve češći dijalozi sa samim sobom nisu mu isprva donosili odgovore i olakšanje nego nova pitanja. Okružen gustom životnom maglom koja je poput neprozirne zavjese skrivala pogled na motivirajuće životne krajobraze, E. Tolle više nije vidio boje. Život bez boja i magla koja neprimjetno, ali trajno paralizira osjete i ulazi u svaku poru sve beživotnijega tijela, rodile su “oslobađajuću” misao: misao o odlasku iz ove doline suza na mjesto koje ne poznaje boli.
Uz Eckhartove riječi počela sam osluškivati svoje unutarnje svjetove koji su se nalazili iznad mog zemaljskog Ja. Kakvo je to Ja s kojim Eckhart nije mogao živjeti? Je li to bilo ono isto Ja koje ni u mojoj životnoj drami nije htjelo nastaviti sa životom?
Ubrzo su počeli stizati odgovori na moja životna pitanja. Kockice su se polako počele slagati i otkrivati mi nove staze duhovne revolucije. I proces otpuštanja mogao je započeti…
Eckhartova duhovna filozofija (kao i svaka knjiga koja istražuje prirodu ljudske duše) temelji se na Vedama, najstarijem izvoru mudrosti koji je nastao prije više od 5000 godina. Najveći mudraci drevne Indije svojim univerzalnim porukama u Vedama upućuju nas na ono što, zapravo, svi mi nosimo u sebi – snagu vječne i bezuvjetne ljubavi.
Eckhart Tolle svojom životnom pričom uspio je probuditi vječnu mudrost u fizičkom postojanju. Svoju je patnju pretvorio u novi oblik energije. Njegova energija “Nove zemlje” ekspanzijom ljudske svijesti uspjela je doprijeti do čitatelja na cijelom planetu. U konačnici, našla se i na mojoj adresi.
Trenutačno u Costa Rici pohađam Eckhartov seminar. Slušam njegov govor tišine koji dolazi iz svjesnosti sadašnjeg trenutka. U mom srcu titra zahvalnost i ljubav. Zahvalnost na susretu s Eckhartom Tolleom. Zahvalnost životu na poslanim dušama koje uvijek dođu u pravo vrijeme i nađu se na pravom mjestu. Na mjestu evolucijske staze koja, bez obzira na sve oblike ljudske patnje, uvijek nađe svoje jedinstvene smjernice.
Samo ako joj to dopustimo.