Pišite mi: kontakt@daniellakordic.com
DOPUSTI OSJEĆAJIMA DA TE PROŽMU

Prepustiti se osjećajima velik je izazov za svakog duhovnog tragača. Predati se osjećajima takvima kakvi jesu, bez obzira na to što trenutačno ne nose zadovoljstvo i sreću, povlači sa sobom mnoštvo nedorečenih pitanja. Da bi čovjek stigao do boljeg osjećaja, potrebno je iskusiti i one loše. Tragač upoznaje to loše kao neželjeni, ali nužni omotač oko jezgre onog dobrog pa je razumljivo da ako tragač želi nadvladati neprijatelja, trebat će ga prije toga dobro upoznati.

Tijekom razvojnoga puta uvidjeli smo da neugodni osjećaji nisu nužno neprijatelji s kojima se mora hrvati i koje treba poraziti, nego je posrijedi upoznavanje važnog životnoga alata i rukovanje njime što će nam u konačnici omogućiti da dosegnemo svoje željene životne ciljeve.

Predati se lošim osjećajima za većinu ljudi nije nimalo jednostavno. Tomu je tako jer ulazimo na neku vrstu brisanoga prostora, dakle nezaštićenoga područja čiju konfiguraciju ne poznajemo pa susret s novim krajobrazima često rezultira mučnim osjećajem panike zbog gubitka kontrole. Međutim, dopustimo li onom osjetljivom djeliću sebe da se izrazi u svjesnom prepuštanju, odvajamo se od poistovjećivanja s neželjenim osjećajima. Otpor koji smo pružali lošim osjećajima rastvara se u otpuštanje. A otpuštanjem smo napokon dopustili životu da se odvija mirno. Mirno. Bez obzira na okolnosti koje nas pritišću. Koliko god bile izazovne, iz perspektive svjesnog promatrača, okolnosti u kojima se nalazimo dobivaju neke nove životne smjerove. Svjetlost u nama rastvara obrasce neznanja, a loš se osjećaj okreće u smjeru otpuštanja-dopuštanja. Tama nije ništa drugo nego ograničenje u dosegu pet osnovnih osjetila! Iluzija koja u limitiranom izdanju svog malog uvjetovanog ja, ne spoznaje veličinu ljudskog potencijala, satkanog od finih, suptilnih tkanina univerzalne istine. To malo ja u iluziji svoje crne rupe hrani se našom boli, niskim samopoštovanjem, depresijama, i svime onime što se skriva ispod spoznaje ljudske istinske veličine.

Zamijenimo li težnju prema boljem osjećaju, predajom osjećajima, odnosno prepuštanjem stvarnim osjećajima, ulazimo u unutarnji proces promjene. Svjesno prepuštanje nije pasivna aktivnost. Naprotiv, dopuštanjem ulazimo u akciju. To je tzv. aktivno stanje predaje u kojem prihvaćajući loše, dopunjujemo naizgled nespojive dvojne aspekte u svom energetskom sustavu. Svjesno preuzimamo odgovornost za svoja emotivna stanja. I tada će nam oni pozitivni osjećaji za kojima smo donedavno težili, sami isplivati na površinu. Prirodno i spontano. Pojavit će se kao duga poslije kiše, kao svjetlo poslije tame. I to samo zato što smo im dali prostora. Nismo ih potiskivali niti forsirali pozitivan stav, nego smo im priznajući ih, omogućili slobodu postojanja.

Vratimo se svomu neprijatelju. Čini li nam se loš osjećaj, sada kada smo podignuli svijest, zaista lošim? Istina je da smo možda morali iskusiti patnju kako bismo mogli svoj život vidjeti iz perspektive koja je iznad lošeg osjećaja, no nije li nam sav taj proces bio na neki način potreban?

Možda će se nekomu ova elaboracija učiniti suviše teorijskom, pa bi u tom smislu prvo pitanje koje bi se iskristaliziralo, bilo: “Pa tko bi normalan dozivao patnju u svoj život?” No ulazak u patnju ujedno je i izlazak iz nje, isto kao što je sučeljavanje s neželjenim osjećajem izlazak iz starog i poznatog. A jednom kad napustimo staro i poznato otvaramo se prema novom trenutku postojanja. To je sadašnji trenutak. Magičan sadašnji trenutak o kojem tragači za istinom mnogo znaju, no neki ga još ne mogu uspješno primijeniti u praksi budući da se mislima uvijek vraćaju na staro i poznato. Vraćaju se nošeni čežnjom za dobrim osjećajem, a još ne slute da im upravo ta čežnja sputava ulazak u sadašnji trenutak.

Pristupimo li lošem osjećaju sa stavom: “Ono što mi se trenutačno događa najbolje je što mi se može dogoditi”, naše kozmičke kockice počet će polako sjedati na svoja mjesta. Svaki dio ove velike i složene slagalice, prepoznaje svoj položaj. Da se nije dogodio disbalans i da nije došlo do poremetnje savršenog kozmičkoga mozaika, dijelovi ovoga remek-djela ne bi bili u stanju ponoviti putanju iz koje su izbačeni. Dakle iz kaosa i razaranja stvorena je nova životna kvaliteta. Iz pepela tamnih osjećaja izdiže se feniks koji otvara vrata svijetlim osjećajima. Nemoć ranjenog ega rastvara se u moći božanskog.

Mir i spokoj koje nosi prihvaćanje onoga što jest, vuku nove poteze života. Poteze iscrtane kreativnom rukom spoznaje koja zna da osjećaji zadovoljstva baš kao i oni koje bismo mogli prispodobiti s olujnim morem – predstavljaju neraskidivo dvojstvo na pozornici životne svečanosti.