Pišite mi: kontakt@daniellakordic.com
Očuh i kopile, Aleksandra Hampamer

Čitajući knjigu Očuh i kopile uronila sam u životni ples ljupke djevojčice duge crne kose, skupljene u dvije bogate pletenice, koja je već u ranim godinama naučila kako se kretati pozornicom životnih izazova. S jedne strane riječ je o djevojčici iz susjedstva zaljubljenoj u raskoši prirode koja uživa u šljivama u svim oblicima; kako na stablu tako i u onima u pekmezu, okruglicama i kompotu te istražuje svijet čitajući knjige i savjesno izvršavajući svoje zadatke u školskoj klupi. No s druge pak, one tamnije strane, djevojčica s crnim pletenicama razlikovala se od svojih vršnjaka prema krucijalnom izazovu koji je život postavio ispred tog spontanog i znatiželjnog bića u razvoju.

Kad je Aiya imala četiri godine, u kuću u kojoj je živjela s mamom i braćom, doselio se očuh. Riječ je bila o čovjeku koji je svojom psihičkom neravnotežom  poremetio sklad i mir u njihovu domu. Očuh, naime, nije svoju pastorku doživljavao u njezinu prirodnom sjaju djeteta. Nije ju gledao kao biće koje voli život i istražuje ljude i svijet oko sebe, nego je pred sobom vidio derište koje ga je neprestance iritiralo i izazivalo u njemu niske emocije. Njegova emocionalna nestabilnost u prvo se vrijeme manifestirala u obliku verbalnih napada, ponižavanja i vrijeđanja. Zatim je uslijedilo i fizičko kažnjavanje. Naposljetku, ta nezdrava energija svoj je vrhunac imala u trenutku kad ju je kao tinejdžericu očuh silovao.

Već na samom početku knjige Očuh i kopile čitatelj ima priliku upoznati osobnost male junakinje bistra i aktivna uma, koja je osim svoje urođene britkosti imala izrazito visoki stupanj svjesnosti. On joj je posebice bio od velike pomoći kada je u zbunjujućim životnim okolnostima dobivala jasan uvid u umne sadržaje svog očuha te sama sebi potvrdila njegov sveprisutni psihički poremećaj. Aiya je, unatoč čestom batinanju koje je morala trpjeti kao posljedicu očuhove nesvjesnosti, izgradila izuzetno čvrste bedeme vlastite svjesnosti, suprotstavljajući se na taj način devastirajućoj energiji u njihovu domu. Nije se poistovjećivala sa strjelicama koje su se permanentno zabijale u njezino tijelo, nego ih je jednu po jednu, uz golemi osjećaj boli, vadila iz svojih najdubljih rana.

Aiyin očuh koji je, kako smo spomenuli, patio od niza psihičkih poremećaja koje nikada nije liječio ni priznao, i sam je iskusio surovu stvarnost tijekom odrastanja. Rano je izgubio roditelje te je dane svog djetinjstva provodio po domovima za nezbrinutu djecu. Što se sve odigravalo tijekom njegova odrastanja, ne znamo u cijelosti, no možemo naslutiti da je dječak pod krovovima sirotišta osjetio težinu svog sudbinskog puta. Breme djetinjstva kasnije je u odrasloj dobi praznio na ljudima koji su ga okruživali, a potisnutu bol liječio alkoholom. Tukao je Aiyu, njezinu majku, braću i sestre i nije prezao ni pred čim kako bi zadržao ulogu beskrupuloznog vladara u svojoj mnogočlanoj obitelji.

 

Kako su godine prolazile i mala je Aiya stasala u lijepu tinejdžericu, očuh je u njezinu tijelu u razvoju vidio još jednu priliku za zadovoljavanje svojih patoloških potreba.

 

“Daj da te ja nasapunam”, rekao je i krenuo mi sapunati leđa i vrat. Nikad to prije nije radio i osjećala sam se pomalo neugodno. Znam da sam se ukipila kao kip iščekujući što će biti sljedeće. No u tom trenutku pružio mi je sapun, odmaknuo se od kade i sjeo za kuhinjski sto promatrajući me kako se kupam. Požurila sam se koliko god sam mogla, izašla iz kade, obukla pidžamu i otišla spavati. Imala sam tada trinaest godina i nešto mi se silno činilo krivim u postupku mog očuha.

 

Aiyin je očuh već tada kovao planove dok je gledao djevojčicu kako se te večeri kupa u kadi. Nakon nekoliko dana silovao ju je, oduzevši joj i ono malo djetinjstva što je preostalo u njezinu mladom životu.

 

Vjerojatno se pitate gdje je u ovom obiteljskom okružju bila Aiyia majka. Zašto majka nije zaštitila sebe i svoju djecu od nasilnog životnog partnera?

 

Mama je dala sve od sebe da mu pokaže svoju bezuvjetnu ljubav i iako godinama nisam mogla razumjeti tu njezinu predanost tom čovjeku, danas razumijem. Ona je uvijek imala sposobnost da i u najzločestijoj osobi pronađe ono malo dobrog, uhvati se za to dobro i gura dalje. Unatoč svim vrijednostima, unatoč svim batinama, unatoč svemu. U dobru i zlu…

 

Aiyina se majka našla u ulozi žrtve – veoma rasprostranjenoj ulozi koju danas čak nazivamo i identitetom. Žrtva će uvijek braniti svoju ulogu budući da izlazak iz crne rupe zahtijeva popriličan napor te traži od nje ozbiljan pogled u neistražene dijelove vlastitih podsvjesnih priča. Vrlo je moguće da je Aiyina majka u svom zlostavljaču nalazila svojevrsnu utjehu, odnosno opravdavajući njegove nehumane ispade, branila je svoje neistraženo psihološko stanje u koje nije imala snage doprijeti.

 

Iako je Aiya, uz baku koja joj je u nekoliko navrata pomogla da se skloni od nasilnog očuha, voljela i svoju majku i već kao djevojčica imala ju je potrebu zaštititi, u majci nije mogla naći odgovore na obiteljske tegobe. Odgovore na svoja pitanja dobila je od žene koja se pojavila u njezinu životu kao golema svjetlost u mračnom tunelu životne izdaje.

 

Tara. Mudra pripovjedačica priča bila je Aiyino neiscrpno nadahnuće i u njoj je djevojčica nalazila svoje životno skrovište. Dolazila bi u Tarino zeleno, cvjetno dvorište i slušala kako s njezinih mekanih usana klize poruke ljubavi, dok su ruke koje su je nježno milovale isijavale snažne iskre topline i razumijevanja.

 

Ne traži rajske dveri na nebu i u drugima. Traži ih u svojem srcu jer one nigdje drugdje ne mogu biti.

 

Aiya je oživjela Tarinu poruku. Bio je to, vjerujem, dug put za djevojčicu s raskošnim crnim pletenicama. Ali ona ga je pronašla. Pronašla je svoje stablo života s kojeg danas, ispunjena i mirna, bere plodove ljubavi i nesebično ih daruje drugima. Uživa u društvu najbližih prijatelja i članova obitelji, a posebno zadovoljstvo predstavlja joj skrbiti se za ugrožene i odbačene životinje. Sve ono što je proživjela u djetinjstvu Aiya nije okrenula protiv sebe, nego je bolno iskustvo iskoristila kako bi se suočila s izazovima na putu prema sebi.

 

Naša junakinja pronašla je svoje rajske dveri. I baš kako joj je glasom ispunjenim ljubavlju i toplinom poručila njezina voljena Tara: “Rješenje nije nikada izvan nas”, potrebno je slijediti toplinu unutarnjeg glasa koji će nas poput snažnog, ali nježnog vala donijeti do cilja – do naših srdaca gdje se nalazi ključ za svu ljepotu koju Bog nam je dao.